Održan Forum za hrvatske gospodarstvenike koji posluju ili žele poslovati u Srbiji

„Problemi i izazovi poslovanja u Srbiji – kako jednostavnije i sigurnije poslovati?“, naziv je foruma, koji je u organizaciji ASC grupe i Predstavništva Hrvatske gospodarske komore u Srbiji, održan u četvrtak, 25. listopada ove godine u Predstavništvu HGK u Beogradu.

Predstavnik ASC grupe, Željko Uremović, upoznao je nazočne s informacijama do kojih su došli istraživanjem o hrvatskim ulaganjima i o hrvatskim tvrtkama koje posluju u Srbiji.

Predstavnici ASC grupe predstavili su hrvatskim gospodarstvenicima koji već posluju ili tek planiraju poslovati na tržištu Srbije, alate koji im omogućavaju jednostavnije i manje rizično poslovanje na tom vrlo zahtjevnom i kompliciranom tržištu.

Ukazivanjem na potencijalna rješenja te u diskusiji s gospodarstvenicima, organizatori su im pokazali kako mogu olakšati poslovanje u različitim sistemima praćenja tog poslovanja, analize i izvještavanja te im pružiti sigurnost pred državnim organima i propisima, od matičnih i lokalnih, do međunarodnih.

ASC grupa predstavila je jedinstveni poslovni sustav monitoringa i reportinga s programskim rješenjima i financijskim integratorom, koji je posebno koristan grupama koje posluju u različitim državama, jer udovoljava lokalnim standardima i propisima ali je istovremeno neovisan o njima.

Koliko su zaista hrvatske kompanije uložile u Srbiju?

U hrvatskoj i u srpskoj javnosti i službenim izjavama i analizama u medijima, često se govori kako u Srbiji posluje oko 200 hrvatskih kompanija, a najznačajnije i najveće su Agrokor, Atlantik Grupa, Nexe grupa, Magma, Vindija, Podravka, DIV Samobor.

Najčešće se spominje iznos od 500 milijuna € uloženog hrvatskog kapitala i vrijednost robne razmjene od 900 milijuna $ u 2011. godini, uz značajno smanjenje deficita Srbije s 83 milijuna $ u 2010. godini, na svega 752 tisuće $ u 2011. godini, iako se na temelju podataka za 11 mjeseci govorilo o suficitu od 13 milijuna $.

Pri tome se jednom govori o ulaganju i poslovanju hrvatskih kompanija, a drugi put o hrvatskim ulaganjima u srpsko tržište ili pak o hrvatskom kapitalu u Srbiji. U svakom od tih slučajeva, spominju se približno iste brojke i govori se o ulaganju hrvatskih pravnih osoba, zanemarujući pri tom privatni kapital hrvatskih građana.

Često se zadržava tek na iznošenju brojki o ulaganjima i razmjeni, daju se djelomične i nepotpune informacije, prema prilici, a propušta se provjeriti tko to stvarno „posluje“, kako i koje rezultate ostvaruje.

Isitna o hrvatskim investicijama u Srbiji

Danas je takvo stanje da se podaci o financijskom rezultatu poslovanja daju za 2011. godinu, a podaci o blokadama, stečaju, insolventnosti, nelikvidnosti i broju subjekata su iz 9. mjeseca ove godine.

Na srpskom tržištu prisutno je 213 hrvatskih kompanija, tvrtki, od čega:
– 20 je blokirano ili insolventno ili u stečaju
– 25 registriranih ne posluje: nikad nisu poslovali ili su prestali poslovati
– 24 je u značajnim sudskim sporovima, uz pad aktivnosti i financijske stabilnosti te istovremeno poslovanje s gubitkom.

Da bismo izdvojili hrvatske tvrtke za koje možemo reći da stvarno posluju u Srbiji, odlučili smo ih filtrirati po ovim kriterijima: najmanje 10 zaposlenih i više od 100.000 € godišnjeg prihoda, da nisu u stečaju ni insolventne i da kontinuirano posluju. Tada nam od 213 tvrtki u vlasništvu hrvatskih pravnih osoba, ostaju 52. Dakle, tek je manje od četvrtine hrvatskih tvrtki koje normalno posluju na području tržišta Srbije. Kad od te 52 tvrtke izuzmemo monopoliste regije: Agrokor, Vindiju, Nexe, Podravku, Plivu tj. Tevu, Dukat, Kraš, Badel, DIV – ostaje svega 38 tvrtki u vlasništvu hrvatskih pravnih osoba za koje možemo reći da stvarno posluju u Srbiji.

U izvještajima i analizama kao i člancima u kojima se govori o hrvatskom kapitalu, nikad se ne uključuju srpske tvrtke u koje su uložili hrvatski državljani. Stoga prema spomenutim kriterijima broja zaposlenih i ostvarenih prihoda, možemo dodati još 20 tvrtki u koje je uložen kapital hrvatskih građana. Tako, kad se govori o hrvatskom kapitalu na srpskom tržištu, možemo ustvrditi da se radi o ukupno 72 tvrtke, od čega su polovica regionalni monopolisti.

Jesu li informacije o stranim ulaganjima korektne?

Provjerava li se prije objavljivanja ovakvih informacija kako stvari stvarno izgledaju? Tko i koliko njih zapravo posluje. Kakvo je zapravo stanje? Koliko je početni kapital povećan, a koliko je od njega smanjeno ili izgubljeno. Očito da ne, jer se istovremeno navode imena tvrtki od kojih su neke već pojele vlastiti kapital ili su pred stečajem, nelikvidne, insolventne. Da ne govorimo da se pri tome uopće ne gleda kakvo je financijsko stanje, uspješnost poslovanja i perspektiva tvrtki majki i tvrtki kćeri.

Međutim, javnost uglavnom podatke uzima zdravo za gotovo, a najveći dio javnosti nije u mogućnosti podatke provjeriti. Rijetko se nailazi na točne, kvalitetne i kompetentne informacije.

Kad se u javnosti govori ili piše o stranim ulaganjima u domaće kompanije, najčešće se govori o ukupnim ulaganjima, kao napr. „unesenom hrvatskom kapitalu na srpsko tržište“ i to u eurima. Istovremeno, podaci o robnoj razmjeni, deficitu ili suficitu, daju se u američkim dolarima, pa i u slučajevima kad se navode podaci za razdoblja od 1999. do 2011., zanemarujući da se u tom periodu za 1 € moglo dobiti od 0,68 $ do 1,13 $. Dakle, ako se želi povezivati ova dva podatka, može se očekivati pogrešku i do 60%!

Problem je i definicije ulagačeva novca. Radi li se stvarno o stranom kapitalu koji je ulagač „donio“ ili je to posuđen novac, uz hipoteke domaće kompanije, ili je pak zarađen i reinvestiran novac? Razlike su bitne, a javnost pojam „stranog ulaganja“ uglavnom percipira kao novac ulagača, dakle novac koji je ulagač „donio sa sobom“, rjeđe kao novac koji je ostvario poslovanjem domaće kompanije.

Problemi poslovanja u Srbiji

Predstavnici hrvatskih tvrtki koje već posluju u Srbiji, sudionici skupa, su kao probleme na koje nailaze u poslovanju, naveli otežano pronalaženja poslovnih partnera i distributera, pri čemu se finalizacija pregovora često značajno razlikuje od prethodnih dogovora. Problem je i tromi birokratski aparat, koji se često drži strogih formalnosti, a u slučajevima njihovih propusta, protekne podosta vremena uz duge postupke dokazivanja. Primjer je slučaj kod oduzimanja poreznog broja, pri čemu je oduzet zbog formalnog propusta porezne uprave, a za čije vraćanje je bilo potrebno gotovo dva mjeseca.

Problem su i parafiskalni nameti, koji su značajni, poput naknada za korištenje građevinskog zemljišta, koje plaćaju i vlasnici i zakupci i podzakupci za isti prostor.

Problem je i nizak nivo kvaliteta usluga te nedostatak otvorenosti za modernizaciju poslovanja, vjerojatno zbog novca. Niska je i kvalitete pružanja računovodstvenih usluga, kao i poreznog savjetovanja. Primarno im je ne zamjeriti se poreznicima, umjesto da je to ostvarivanje prava poreznih obveznika. Također, niska je i razina izvještavanja, kojeg osim propisanog za državu, niti nema.

Rješenja postoje

Svjesni svih ovih problema i relativno niske razine poslovnih aktivnosti, a u želji da doprinesemo boljoj ulagačkoj klimi, predstavnici ASC grupe su kompanijama ponudili da im olakšaju poslovanje i smanje rizike. ASC grupa odlučila je pružati podršku kako hrvatskim ulagačima u Srbiji, tako i srpskim u Hrvatskoj, stavljajući im na raspolaganje znanje i iskustvo koje su stekli, kao i ASC sustav upravljanja poslovanjem, koji su godinama stvarali.

ASC grupa djeluje kroz holding tvrtku ASC poslovna podrška d.o.o.
(www.asc.com.hr/) i Suradnik d.o.o. (www.suradnik.hr) u Hrvatskoj te Business Management Support d.o.o. u Srbiji (www.business-management-support.rs) i iza nje stoji 20-godišnje iskustvo u pružanju podrške inventivnim i rastućim tvrtkama.